Ваш браузер устарел. Рекомендуем обновить его до последней версии.

 Promocija LUCIA della BUTUA, Akademija znanja, BUDVA, 18.11.2015 

LUCIA della BUTUA (2015)

 

Mjesto radnje: Butua (Budva), Crna Gora.

Vrijeme radnje: Negdje u srednjem vjeku.

 

Ljubavna priča i lica u njoj su izmišljena.

Mitska lica i mitski podaci o osnivanju grada Butua, kao i geografski podaci su tačni.

 

Gospodar Đorđije i Gospođa Ema, dolaze u grad Butua, gdje će roditi Luciju koja će porasti u najljepšu djevojku ikad viđenu. Đorđije je za to vrijeme postao Gospodar grada i jedino o čemu misli je bogatstvo. Uređuje plan o sklapanju braka svoje ćerke Lucije sa sinom Vladara Rimske Države, koji će je , kada je prvi put ugleda prozvati LUCIA DELLA BUTUA, svjetlost grada Butue. Luciji, nesrećnoj što još život spoznala nije a već je udaju, majka daje periku da do svadbe, tj. proljeća, izlazi u svijet pod drugim imenom. Kada je na trgu spopadaju trgovci, upoznaje Stjepana koji je spašava. Oni se zaljubljuju na prvi pogled, a Lucija ne smije da mu otkrije svoje ime.

Stjepan je jedan od najboljih klesara. Neženja koji je imao mnogo žena al tvrdi da još ljubav spoznao nije. Stjepan ima majku i dva brata od kojih je jedan monah, Pavle.

Gospodar, kako bi utješio svoju ženu, obećava da će naći najboljeg klesara koji bi isklesao kip njene kćeri koji će gospođa posmatrati dok joj ćerka bude daleko, na drugoj obali. Stjepan i Lucija se pred Gospodarem susreću na terasi Gospodarove kuće. Gospodar ih upoznaje i Stjepan prepoznaje Luciju ali Gospodaru to ne govori. Stjepan Gospodara moli da mu umjesto novca za kip napravi najljepšu svadbu u gradu a on će mu za par dana reći sve o svojoj ljubljenoj.

Gospodar Đorđije već istog dana proganja Stjepana iz zemlje (jer mu sluga Filip otkriva Stjepanovu i Lucijinu tajnu.) Stjepan odlazi na brod sa svojom braćom i upada u plijen Rimskog Vladara. Braća stvaraju za rimsku umjetnost čitavih sedam godina, kada će od teške bolesti njihov brat Ivan umrijeti a njih prognati daleko iz Italije. Tada Stjepan i njegov brat Pavle, odlučuju da ostvare davno neostavren plan. Pretvorit će Stjepana u mrtvaca na noslilima, i dok Gospodar bude poručivao da se prognanik ne može sahraniti na njegovoj zemlji, oni će ukrasti Stjepanovu ljubljenu, koju je trebala pronaći njihova majka, i odvešće je daleko na blažena ostrva, gdje će svi srećno živjeti. Međutim majka braće, Gospođa Marta, umire odmah poslije odplovljavanja broda svojih sinova i Lucija nikad ne sazna o planu Stjepana...

 

 

RECENZIJA ZORANA BOGNARA

 

Ono što malom broju pisaca koji se opredele da osvoje i ostvare autentičan rezultat u, uslovno govoreći, žanrovskom korpusu istorijske drame bez teze i konstrukcije a to je da se napiše dramaistorije, ostvarilo se u delu „Lucia della Butua“ Dušice Labović. Autorka prati sinhroniju porodičnih sudbina gospodara, klesara, monaha, običnog plebsa i njihovih burnih života i živih „fresaka“ tih sudbina u okrilju srednjovekovnog mediteranskog grada Butue (današnje Budve), ljudskom, kolektivnom i pojedinačnom trudu u pretvaranju prirodnih situacija u ne uvek lepši nego, naprotiv, u neizvesniji i opasniji život. Taj preplet mediteranskog, azurnog, belokamenog i kitnjastog artikulisan je izuzetnom, gustom dramaturgijom koja siže ove storije uspostavlja, stilski, u stalnom naponu, efektnom fragmentizacijom, onim što omogućuje da životni, strasni i čulni ljudski uzorak dođe u prvi plan, da osvežava i rekreira primarni narativni tok i da tako likovi budu pokretači radnje i konteksta a ne ishodi predestinirane poruke ili vanestetske namere...

Tako je priča o nesuđenoj ljubavi Lucie (kćerke Gospodara Butue) i klesara Stjepana Tripunovog, ali i o Emiliu (sinu Vladara Rimske države „projektovanom“ Lucijinom vereniku) izuzetna hronika o pojedincu u olujama i provalijama istorijskih dešavanja. I tako nerazumevanje Lucijinog oca i neodobravanje njenog izbora i ljubavi... dekadencija, licemerje, zavist, zloba i obest kao da se belegom kobi spajaju sa smrću i tamom najdubljeg mora... Gde su muke i težnje tu su i bližnji dalji, gde su vrline poroci tu su i neznani bliži...

Te potresne i bogatom leksikom začinjene scene devojačkog samoubistva u iskonskom samospasenju, ta vaseljenska tuga neljubljene žene i neljubljenog muškarca, i taj strah... zbog istine o moranju i trpljenju... sve u žestokoj, neprolaznoj drami pojedinca spram božijih i ljudskih bogatstava... spram svih daljina iznad horizonta i pučine, pod nebom... u tačci koja se i javom i snom presijava zlatom - ona što ovde cakli jezikom, iz vode ili mesečine iznad jedra i katarke...

U kompozicionom postupku Dušica Labović se ne pridržava narativno-izlagačke hronologije, ona više sledi to mnogoznačno zračenje pojedinačnih ljudskih znakova i sudbina - u toj sponi između svetova, kultura, istorija, vera, obeležja, fenomena, čudesa i neuroza. Tako se uz pesničke navode i citate, toj duhovnoj armaturi, brojnim značenjima pridodaje i leksički obilna čulna “okolina” snažna i mirisna kao so, jod, lijander i(li) morski žubor...

 

Zoran Bognar

 RECENZIJA SUZANE PETRIČEVIĆ

 

 

Ispunjena tipičnim, tačnim i veoma inspirativnim likovima, melodrama Dušice Labović nosi odličan zaplet. I taman kad se učini prepoznatljivim - on nas zavara i skrene svoj tok. To čini čak i songovima koji nude rekonstrukciju cele jedne epohe i podsećanje na baštinu, a u isto vreme i reditelju daje mogućnost da protka žanr pitkoćom i mirisima renesansnih komedija dell arte, onih poput Šekspirovih i Rucanteovih, braći po lakoći i melodiji...

 

Lucia della Butua, nalik njegoševskoj poetici, sa takvim odabirom reči, misli i finesa, govora i rime, dijaloga koji je sočan i savremen, spada u veliku klasičnu literaturu sa jakom i aktuelnom metaforom na političko nacionalnu odgovornost i epskim elementima, na koje bi bio ponosan svaki stanovnik grada Budve.

 

 

 

SUZANA PETRIČEVIĆ